BK Zagreb – Razdoblje 1990 do 1999

Historijat kluba – U povodu stogodišnjice postojanja

Sastavio: Zdenko Kahlina

Sa željom da se ne zaboravi prošlost jednog od najboljih biciklističkih klubova u zemlji objavljujem ovaj historijat kluba kroz desetljeća.

Novo doba…
Ovo je već peti nastavak povijesti biciklističkog kluba Zagreb. U prethodnim nastavcima opisao sam povijest kluba od nastanka, pa sve do kraja 1980-tih godina. U ovom nastavku želim opisati ponovno stvaranje novih generacija vozača kluba u toku 1990-tih godina. U ovom desetljeću događaju se dvije velike stvari. Broj vozača u klubu opada iz mnogo različitih razloga, ali očito je da su automobili zajedno sa kompjuterima “otjerali” mnoge mlade bicikliste sa cesta. Ipak, kao kuriozitet, upravo ova generacija “izbacuje” jednog od najuspješnijih biciklista u povijesti kluba, mladog Matiju Kvasinu. Upravo ću od Matije dobiti veliku pomoć u opisivanju povijesti kluba kroz posljednje godine 20-tog stoljeća.

Zagrebaši na klubskim pripremama u Medulinu 1995 godine

U sljedečim nastavcima planiram opisati novije doba kluba, odnosno situaciju u klubu na početku novog stoljeća. Opet dolaze “neki novi klinci”, odnosno stvara se još nekoliko novih generacija vozača kluba.

Biciklistički klub “Zagreb” koji djeluje iz Kranjčevićeve ulice, osnovan je daleke 1904 godine, pod nazivom “Zagrebački koturaški klub ORAO”. Osnivač kluba bio je slavni biciklista u ono vrijeme EMIL MENIGA, uz pomoć ostalih sportaša. Možemo slobodno reći da je u Hrvatskoj vrlo malo sportskih klubova sa tako dugom tradicijom. Koliko je meni poznato, jedino BK Sloga iz Varaždina je klub sa dužom tradicijom.

Ulaz u klubske prostorije BK Zagreba

Matija Kvasina – najbolji biciklista kluba u novije doba

Nova decenija je donijela nova imena i nove mlade ljude u klub. Ovo je bila generacija koju su činili sljedeći vozači: Damir Kovačić, Neven Kovačić, Robert Pečnjak, Kresimir Belščak, Zvonko Belšak, Matija Kvasina, Elkasović, Raul, Vedran Benović, Dino Zuban, Sven Marko, Zvonček Tomašič, Tonček Tomašič, Renato Kovačević  i mnogo drugih mladih biciklista.

Ekipa kluba : Karažija, Damir Kovačić, Zvonko Belšak, Neven Kovačić, sa tadašnjim predsjednikom kluba Marijanom Kovačićem.

Prva trojica su vozili za BK Zagreb

Iz redova ovih vozača klub je dobio jednog od najuspješnijih vozača svih vremena: Matiju Kvasinu. Evo kako je Matija Kvasina svojim riječima opisao ovo razdoblje:

Početkom 90-tih godina imali smo strašnu ekipu u BK Zagrebu, što se početnika tiče. Konkurencija je bila toliko jaka da se trebalo kvalificirati za svaku ekipnu vožnju, kako bi se osiguralo mjesto u ekipi. Radilo se dosta, trener Cana je učio dečke ono šta je mogao i znao, dok je Pleško bio fokusiran na ekipe kadeta, juniora i seniora. Ponekad smo radili skupne treninge s jačim kategorijma, što je neki puta bilo zabavno, a ponekad pravo mučenje, jer smo mi mladi vozači morali prolaziti procese inicijalizacije u ekipu. Zimu sam odradio više nego kvalitetno, pa su me naravno odveli na pripreme. Tog proljeća se išlo u Medulin, koliko se sjećam čak u dva navrata, tj. dva pripremna ciklusa.

Neki novi klinci u Kranjčevićevoj

1993 godine na državnom prvenstvu u Novoj Gradiški (ekipna vožnja početnici). Na ovoj slici gore je prvo bratić od Zvonka Belščaka (neznamo mu točno ime), pa Vedran Benović (Veki), te Matija Kvasina i Štef Bedić, kojega  smo zvali Gemitlih.

Bakrač Luka, Kovačić Damir, Antolović Ranko, Kovačić Neven, Pleško, Belšćak Krešimir, Kamber Davor, Čuče: Linarić i Karažija

1994 godina
Matija nastavlja svoju priču: Te godine sam pobjedio skoro svaku utrku na kojoj sam startao. Dosta tome je pomogla činjenica, da smo bili nadaleko najjača ekipa na hrvatskom teritoriju. Udarni sastav je bio: Domagoj Elkasović, Blaž Štefanek, Željko Muža, mladji brat Tomašić… Kvasina, Tadić (koji se malo kasnije priključio). To je bila moja posljednja sezona početnika, koju sam predivno obilježio. U isto vrijeme se u klubu stvarala jaka kadetska ekipa u sastavu: Benović, Elkasović Tomislav, Štef Bedić, Tomislav Tomašić…

Prve dvije godine su za mene bile najbitnije, pa sam zbog toga malo više pisao o tom vremenu, jer mi je to bilo najljepše razdoblje biciklizma u životu. Vjerovatno je to bilo iz razloga što sam bio mlad, pa sam sve puno emotivnije doživljavao.

Zvonimir Belšćak, Karlo Karažija, ?, Vladimir Miholjević, sa trenerom  Pleškom.

1996/1997 godina
Sezonu 1996 kao i 1997 sam nastavljao sa pobjedama, ali su se one sada svodile na pobjede u vožnji na vrijeme i u brdskim utrkama. U utrkama koje nisu bile jako teške (po ravnici) nisam puno pobjeđivao, jer mi je sprint sve lošije išao. Tako da je bilo neko pravilo, ako utrka ima bar malo uzbrdice, znalo se da ću ja pobjediti, a ako je bio sprint, za to bio specijalist Blaž Štefanek.

Cmrok u Zagrebu: Zagrebaši na startu

 Zagrebaši na startu u prvim redovima

Tokom te dvije godine, mnogi su dečki prestali trenirati, jer nisu vidjeli više smisla u sportu. Mladost-ludost valjda, jer su počeli izlasci… ženske i tako to, pa su sport zapostavili. Ipak, s druge strane, neki su uspjeli spojiti ta dva svijeta u dobru kombinaciju. Moram napomenuti da sam te godine 1996 nastupio na Olimpijadi mladih u Portugalu, gdje sam ostvario 8. mjesto, što je bio jedan veliki pokazatelj da imam dobar potencijal. Najčudnije od svega je bilo to, da je upravo ta utrka bila moja prva utrka s večim brojem vozača (utrke u hrvatskoj su bile max. 30 vozača).

Nakon tih godina je usljedilo ključno razdoblje za mene – kategorija juniora, gdje se može vidjeti koji junior će postati dobar senior. Cjelu zimu sam radio, naporno trenirao, sve po programu od Pleška, koji je možda bio malo težak, ali nas je bar očeličio, s time da smo mi vozači sami uvijek još pojačavali taj program.

Zagrebaši uz lijepu kolekciju pokala i nagrada

Kategorija Juniori 1998 – 1999
Veliki preokret se dešava upravo ovih godina. Rezultati se nastavljaju na hrvatskoj sceni kao i na slovenskoj, koja je uvijek bila pojam za nas. Sami klub je pokazao velike interese za nas što se tiče investiranja u bicikliste. Do tada smo uvijek u BK Zagrebu vozili bicikle stare preko 10 godina, a te godine smo dobili nove novcate bicikle s japanskom Dura-Ace opremom.

Bila je to velika stvar za nas mlade dečke, iako su neki od nas prešli u seniore kao npr. Dino Zuban, Tomislav Elkasović, Vedran Benović, Darko Hriberski (došao u seniore već kao senior iz atletike), Retano zvani Dugi… ne mogu se sjetiti njegovog prezimena.

Zagrebaši na postolju: Janko Benger i Fran Kurelac.

Kod tih dečkiju se počeo javljati isti onaj problem, koji se javio i generaciji prije nas. Školovanje se nekima bližilo kraju, trebalo je ili pronaći posao ili početi raditi, nije se moglo živjeti samo od biciklizma. Malo je pomoglo to, što je klub uspio naći sredstva da nekima od nas plača stipendije, koje su za tadašnje prilike bile dobar početak, te su davale nadu da bi se možda moglo od biciklizma živjeti. Tako je seniorska ekipa te godine je dobivala stipendije od kluba. Čak sam i ja, iako još junior primao sportsku stipendiju.

Matija Kvasina na najvišoj stepenici

Seniori su imali dobre rezultate na hrvatskim cestama. Ekipa u sastavu: Dino Zuban, Elkasović, Hriberski, Kvasina su postigli rekord na pisti, u ekipnoj vožnji na 4ooo m.

Koliko god je to tad izgledalo divno i krasno, ipak se bližio kraj. Mnogi dečki su prestajali voziti jer se budućnost nije vidjela u biciklizmu. Krajem 1998 velika akcija Hrvatske vojske okuplja sve seniore i stavlja ih u ekipu za vojne igre 1999 godine.

Tih godina se broj vozača u BK zagrebu drastično počeo smanjivati, a dolazak mladih vozača je opadao iz godine u godinu. Dali zbog toga što je Cana preminuo, pa se nije našlo vremena raditi s mladima, ili je jednostavno pao interes mladih ljudi da krenu stopama biciklista, ne mogu sam prosuditi.

Godina 1998 : Zuban, Elkasović T., Benović, Hriberski, Tadić, Elkasović D.

1999 godina
Godine 1999 broj vozača u klubu opet prati trend opadanja, osim onih koji su bili te godine u vojsci na pripremama i vozili utrke preko vojne reprezentacije. U juniorskoj ekipi ostali smo u sastavu: Ivan Sever, Luka Zuber, Kvasina… još možda po koji vozač, ali se ja ne sjećam nikoga. Mi smo vozili utrke po Hrvatskoj, te opet samo jednu etapnu utrku u Sloveniji.

Na kraju 1999 godine, ja sam se odlučio za prelazak u jedan od slovenskih klubova, gdje sam vjerovao da mogu dalje napredovati. Znao sam da ako ostanem u Zagrebu, čekati će me ista sudbina kao i dečke prije mene, koji su prestajali jedan za drugim. Ja nisam želio prestati, jer me nešto tjeralo dalje.

BK Zagreb ima dugu i krasnu prošlost, koju na žalost proteklih deset godina prati samo trend opadanja broja biciklista a time i same kvalitete. Kako do toga dolazi i zašto ne mogu točno ocijeniti, jer se time ne bavim. Imam svoje ciljeve, te se nadam da ću jednog dana kad prestanem voziti, možda biti u mogučnosti da probam nešto preokrenuti u Zagrebu. Smatram da jedan grad kao Zagreb, treba i mora imati jak biciklistički klub.

Toliko od Matije Kvasine o našem biciklističkom klubu “Zagrebu”. Matija je i dalje uspješan biciklista, reprezentativac koji će u 2011 sezoni nastupati za BK Loboriku iz Istre.

Klubski trener Pleško je zabrinut jer mladih je sve manje

Evo kako je trener Pleško opisao to isto razdoblje:
Generacija vozača kluba od 1990 do 2000 godine, krasio je jedan predivni osjećaj pripadnosti prema biciklističkom klubu “Zagrebu”, što je rezultiralo kvalitetnim rezultatima. Polivalentnost te generacije biciklista bila je na maksimalnom nivou. Nastup na velodromu na juniorskom SP 1996. u Novom Mestu, gdje je cijela državna ekipa bila iz našega kluba, BK Zagreba, veliki je športski uspjeh. Kao rezultat pojedinaca iz tog doba, najviše bih izdvojio nastup na Olimpijadi mladih u Portugalu i osmo mjesto Matije Kvasine.

Tu generaciju vozača predvodio je i trenirao Eugen Pleško, koji se i ovim putem, svima koji su vozili za BK Zagreb i ostvarivali vrijedne rezultate, želi poručiti jedno veliko HVALA!

Trener kluba i savezni izbornik Pleško sa olimpijcima Miholjevićem, Kišerlovskim i našim Kvasinom

Javio mi se jedan od vozača iz te generacije i ponudio svoje viđenje toga doba. Evo kako je Ranko Antolović opisao situaciju u klubu iz 90-tih godina za vrijeme dok je on još vozio u klubu:

Ranko Antolović

Moje putovanje s biciklizmom je započelo u zimi 1985. godine. Tada sam prvi put došao na klupski sastanak u Kranjčevićevu ulicu, kod Zagrebovog stadiona  i upoznao ekipu i učlanio se u klub. Nakon zimskih treninga krenule su prve vožnje i utrke. Od tada se ne odvajam od bicikla…

Što se tiče natjecateljskog dijela i rada kluba u razdoblju od 1985 pa do kraja 90-tih, pokušati ću opisati u sljedećih nekoliko redaka.

  1. je bila prva godina smjene generacija „stari“ iskusni seniori su prestali voziti i BK Zagreb je u najjačoj kategoriji imao sve mlade seniore (prva ili druga godina). Sreća je bila da su svi tadašnji vozači već kao juniori vozili dobar dio seniorskih utrka. U klub je tada došao i Robert Pečnjak iz Lokomotive, koji je tada bio prvak Jugoslavije u sprintu. Od važnijih rezultata treba spomenuti prvo mjesto D. Kovačića na utrci za kup Jugoslavije u Zenici.

Ja sam bio te godine u vojsci, pa ne znam previše detalja, ali mogu spomenuti da se tada radilo jako dobro u klubu, jer smo već sljedeće godine imali jednu od jačih seniorskih ekipa. Mladi dečki su do tada već odrasli i 1991. godine u seniorima smo imali 5 jakih vozača.

Ekipa ZMC-a je uglavnom imala dobre rezultate na svim utrkama te godine i to u svim kategorijama. U rad kluba su se počeli uključivati i roditelji pojednih vozača, prvo kao logistika u prijevozu do utrka, a kasnije i u upravljačke strukture kluba, što će se kasnije pokazati kao jedan od razloga „raspada“ jedne dobre seniorske ekipe.

  1. je ujedno bila i godina kada je bilo održano zadnje prvenstvo Jugoslavije u Celju. Prvak je bio Sandi Šmerc iz kluba Celje, a mi smo svi završili u prvih 15, a na ekipnoj vožnji od 100 km smo bili 6-ti.

U jesen te godine počeo je rat i nekako s tim i polako kretanje kluba prema dolje.

  1. godine klub je imao 7 seniora. Uz nas starije, za seniore su stasali i mlađa braća – Neven Kovačić, Zvonimir Belščak i Karlo Karažija. U isto vrijeme neki dečki su prestali voziti.

S obzirom da smo bili u novoj državi, te da je utrka bilo jako malo i nije se baš moglo voziti po cijeloj državi, zbog rata i opasnih područja, sve trke su se odvijale oko Zagreba i u Istri. Putovalo se dosta u Sloveniju i Italiju. Formirana je i reprezentacija Hrvatske, čija je okosnica bila od vozača BK Zagreba (ustvari na neke trke su kao reprezentacija išli samo vozači BK Zagreba) – mogu reči da tada nismo imali konkurencije. Važno je spomenuti da je te godine održano prvo prvenstvo Hrvatske i BK Zagreb je u seniorskim, a i drugim kategorijama osvojio prva mjesta.

Kao što sam ranije spomenuo, da su u upravljačke strukture kluba ušli i roditelji pojedinih vozača, moram spomenuti da smo svi mi seniori, bili na fakultetima i paralelno smo gurali školu i biciklizam. U tim godinama mladi ljudi krenu intezivnije razmišljati o novcima i mi smo od kluba krenuli tražiti „hranarine“, koje su nam i bile omogućene ali više simbolično. Krajem te godine „pukla je ljubav“, nas 5 (braća Kovačić, Mario Valpotić, Robert Pečnjak i Ranko Antolović) se nije moglo dogovoriti s upravom kluba oko daljnjeg rada. Mi smo tražili bolje uvjete, a uprava kluba je smatrala da ekipa od 7 seniora nije potrebna klubu. Vjerujem da se u klubu tada tako razmišljalo, jer su još uvijek mlade kategorije bile jake i svake godine bi barem jedan odličan vozač došao iz juniora u seniore.

Za razdoblje od 1993.pa do danas nemam rezultate, ali znam da su seniori polako odlazili iz kluba, ili su počeli raditi ili su se posvetili više fakultetu, a Pleh se okrenuo radu s mladima. Njegov rad s mladima je dao neke stvarno vrhunske vozače, kao što su Zvonimir Pokupec i Matija Kvasina. Na žalost svi juniori, koji su tih 90-tih godina bili vrhunski vozači, su nakon prelaska u seniore, odlazili u druge klubove u Hrvatskoj ili Sloveniji  i Italiji, jer su im ti klubovi mogli pružiti bolje financijske uvjete i nastupe na jačim utrkama nego u BK Zagrebu.

Jedan od boljih vozača te generacije: Zvonimir Pokupec

U današnje doba u klubu su Pleh, Mladen, Kernc, Cessare i oni još drže na okupu klub, ali vozača ima jako malo i to samo u skroz mladim kategorijama; seniora na žalost nema. Da se ne shvati krivo, ista situacija je gotovo u svim zagrebačkim klubovima, jedan od glavnih razloga je to što nema dovoljno novaca, a sponzori za biciklizam u sredini kao što je Zagreb nisu zainteresirani.

Ja se iskreno nadam da će opet doći neki novi klinci u zagrebački biciklizam i da će se naći neki model, kako ih zadržati u zagrebačkim klubovima i omogućiti im vrhunske uvjete za rad i postizanje dobrih rezultata.

BK Zagreb ima sve što treba: tradiciju, ime, znanje…. Toliko je Ranko imao za reči o tom razdoblju kluba.

Kao promatraču sa strane, meni je zanimljivo da iako je ovdje riječ o relativno novom dobu – mnogo toga je zaboravljeno, ili nigdje nije zapisano. Da nije bilo Matije Kvasine i njegovog opisa vlastite karijere, nebi imao nikakvih podataka o klubu iz tog razdoblja. Pokušao sam doći do rezultata sa utrka iz razdoblja 1990 – 2000 ali bez uspjeha. Kad o tome razmišljam, dolazim do zaključka da nam svima stvarno treba jedna osoba kao što je bio Stjepan Ljubić, koji je štampao bilten “Biciklizam”, pa su rezultati sa mnogih utrka sačuvani za sva vremena.

Zlatna lista prvaka kluba

Godina PRVACI KLUBA
1990 Valpotić Mario
1991 nije održano
1992 Belščak Krešimir
1993 Belščak Krešimir
1994 Čolig Ivan
1995 Elkasović Tomica
1996 Kvasina Matija
1997 Kvasina Matija
1998 Elkasović Tomica
1999 Zuban Dino

U sljedećem, posljednjem  nastavku povijesti biciklističkog kluba “Zagreb” opisati ću život kluba u novom stoljeću, te trenutnu situaciju, koja nije baš zavidna.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Podijeli na: